Muke po djeci

Ne znam ni sama odakle bih započela ovaj tužni post?
Mislila sam da su moji problemi ogromni i da se gomilaju jedan za drugim, mogu slobono reći da sam pomislila da im nema kraja, čak sam postala "umorna".
Djeca su se počela razbolijevati jedno za drugim, troje ih je završilo u bolnici i to u peridu od kraja 1. do kraja 2. mjeseca, jedno je dolazilo kući, a drugo sam spremala u bolnicu. Cijelo to vrijeme sam radila "cijeli dan", da se razumijemo, nisam bila prisiljena raditi pod prijetnjom otkaza, nego sam jednostavno morala napraviti završne račune ,koje sam morala predati do 28.02. Moji kolege na poslu su bili uz mene, no dosta im je njihovog posla. Cijelo to vrijeme nisam uzela igle u ruke! Moram priznati da mi nisu ni padale na pamet. Dvoje klinaca je bilo u Osijeku u bolnici i svaki dan sam ih vidjela, barem na kratko, no najteže mi je bilo kada mi je sin završio u bolnici u Zagrebu (stariji).Mislila sam da će mi srce puknuti kad sam ga ostavila i sjela u vlak!
No danas sam svijesna kako su mali i beznačajni moji problemi, kako su ništavni u odnosu na druge, i stidim se svoga jada i svoje boli.
Jučer je poginuo sin muževom bratiću, poginuo je mladi devetnaestogodišnjak, poginuo u automobilskoj nesreći i ostao na mjestu mrtav!
Možete li zamisliti očaj tih roditelja, tu bol???
Možete li to zamisliti?
Ja to ne želim ni pomisliti!